Pogreške pacijenta i mjesta kirurškog zahvata ozbiljne su i mogu se spriječiti. Prema Zajedničkoj komisiji za akreditaciju zdravstvenih organizacija, takve se pogreške mogu dogoditi u čak 41% ortopedskih/dječjih operacija. Kod kirurgije kralježnice, pogreška mjesta kirurškog zahvata nastaje kada je segment kralješka ili lateralizacija netočna. Osim što ne rješavaju pacijentove simptome i patologiju, segmentalne pogreške mogu dovesti do novih medicinskih problema poput ubrzane degeneracije diska ili nestabilnosti kralježnice u inače asimptomatskim ili normalnim segmentima.
Postoje i pravna pitanja povezana sa segmentnim pogreškama u kirurgiji kralježnice, a javnost, vladine agencije, bolnice i kirurška društva imaju nultu toleranciju za takve pogreške. Mnoge operacije kralježnice, poput discektomije, fuzije, dekompresije laminektomijom i kifoplastike, izvode se stražnjim pristupom, a pravilno pozicioniranje je važno. Unatoč trenutnoj tehnologiji snimanja, segmentne pogreške se i dalje javljaju, sa stopama incidencije od 0,032% do 15% prijavljenih u literaturi. Ne postoji zaključak o tome koja je metoda lokalizacije najtočnija.
Znanstvenici s Odjela za ortopedsku kirurgiju na Medicinskom fakultetu Mount Sinai u SAD-u proveli su online studiju upitnika koja sugerira da velika većina spinalnih kirurga koristi samo nekoliko metoda lokalizacije te da razjašnjenje uobičajenih uzroka pogrešaka može biti učinkovito u smanjenju kirurških segmentalnih pogrešaka, u članku objavljenom u svibnju 2014. u Spine J. Studija je provedena pomoću upitnika poslanog e-poštom. Studija je provedena pomoću poveznice na upitnik poslan članovima Sjevernoameričkog društva za spinalnu bolest (uključujući ortopedske kirurge i neurokirurge). Upitnik je poslan samo jednom, prema preporuci Sjevernoameričkog društva za spinalnu bolest. Ukupno ga je primilo 2338 liječnika, 532 je otvorilo poveznicu, a 173 (stopa odgovora 7,4%) ispunilo je upitnik. Sedamdeset i dva posto ispitanika bili su ortopedski kirurzi, 28% neurokirurgi, a 73% liječnici za spinalnu bolest na specijalizaciji.
Upitnik se sastojao od ukupno 8 pitanja (slika 1) koja pokrivaju najčešće korištene metode lokalizacije (anatomske orijentire i lokalizaciju slikovnim putem), učestalost kirurških segmentalnih pogrešaka i povezanost između metoda lokalizacije i segmentalnih pogrešaka. Upitnik nije testiran niti validiran. Upitnik omogućuje višestruki izbor odgovora.
Slika 1 Osam pitanja iz upitnika. Rezultati su pokazali da je intraoperativna fluoroskopija najčešće korištena metoda lokalizacije za kirurgiju stražnje torakalne i lumbalne kralježnice (89% odnosno 86%), a slijede rendgenske snimke (54% odnosno 58%). 76 liječnika odabralo je kombinaciju obje metode za lokalizaciju. Spinozni nastavci i odgovarajući pedikuli bili su najčešće korištene anatomske orijentacijske točke za kirurgiju torakalne i lumbalne kralježnice (67% i 59%), a slijede spinozni nastavci (49% i 52%) (slika 2). 68% liječnika priznalo je da su u svojoj praksi napravili segmentalne pogreške u lokalizaciji, od kojih su neke ispravljene intraoperativno (slika 3).
Sl. 2 Korištene metode snimanja i lokalizacije anatomskih orijentira.
Sl. 3 Liječnička i intraoperativna korekcija pogrešaka kirurškog segmenta.
Za pogreške lokalizacije, 56% ovih liječnika koristilo je preoperativne rendgenske snimke, a 44% intraoperativnu fluoroskopiju. Uobičajeni razlozi za pogreške u preoperativnom pozicioniranju bili su neuspjeh u vizualizaciji poznate referentne točke (npr. sakralna kralježnica nije bila uključena u magnetsku rezonancu), anatomske varijacije (pomaknuti lumbalni kralježci ili 13-korjenova rebra) i segmentalne nejasnoće zbog pacijentovog fizičkog stanja (suboptimalni rendgenski prikaz). Uobičajeni uzroci intraoperativnih pogrešaka u pozicioniranju uključuju neadekvatnu komunikaciju s fluoroskopistom, neuspjeh repozicioniranja nakon pozicioniranja (pomicanje igle za pozicioniranje nakon fluoroskopije) i netočne referentne točke tijekom pozicioniranja (lumbalne 3/4 od rebara prema dolje) (Slika 4).
Sl. 4 Razlozi za preoperativne i intraoperativne pogreške lokalizacije.
Gore navedeni rezultati pokazuju da iako postoji mnogo metoda lokalizacije, velika većina kirurga koristi samo nekoliko njih. Iako su kirurške segmentalne pogreške rijetke, idealno ih nema. Ne postoji standardni način za uklanjanje tih pogrešaka; međutim, odvajanje vremena za izvođenje pozicioniranja i identificiranje uobičajenih uzroka pogrešaka pozicioniranja može pomoći u smanjenju učestalosti kirurških segmentalnih pogrešaka u torakolumbalnoj kralježnici.
Vrijeme objave: 24. srpnja 2024.
