Kirurške pogreške pacijenta i mjesta su ozbiljne i mogu se spriječiti. Prema Zajedničkom povjerenstvu za akreditaciju zdravstvenih organizacija, takve se pogreške mogu dogoditi u do 41% ortopedskih/pedijatrijskih ordinacija. Za operaciju kralježnice, pogreška na mjestu kirurškog zahvata događa se kada je segment kralješka ili lateralizacija netočna. Osim što ne rješavaju pacijentove simptome i patologiju, segmentalne pogreške mogu dovesti do novih medicinskih problema kao što je ubrzana degeneracija diska ili nestabilnost kralježnice u inače asimptomatskim ili normalnim segmentima.
Postoje i pravna pitanja povezana sa segmentalnim pogreškama u kirurgiji kralježnice, a javnost, vladine agencije, bolnice i društva kirurga nemaju toleranciju za takve pogreške. Mnoge operacije kralježnice, kao što su diskektomija, fuzija, dekompresija laminektomije i kifoplastika, izvode se pomoću stražnjeg pristupa, a pravilan položaj je važan. Unatoč trenutnoj tehnologiji snimanja, segmentalne pogreške još uvijek se javljaju, sa stopama incidencije u rasponu od 0,032% do 15% prijavljenih u literaturi. Nema zaključka koja je metoda lokalizacije najtočnija.
Znanstvenici s Odsjeka za ortopedsku kirurgiju Medicinskog fakulteta Mount Sinai, SAD, proveli su online studiju upitnika koja sugerira da velika većina kirurga za kralježnicu koristi samo nekoliko metoda lokalizacije te da pojašnjenje uobičajenih uzroka pogreške može biti učinkovito u smanjenje kirurških segmentalnih pogrešaka, u članku objavljenom u svibnju 2014. u Spine J. Studija je provedena korištenjem upitnika poslanog e-poštom. Studija je provedena pomoću poveznice poslane e-poštom na upitnik poslan članovima Sjevernoameričkog društva za kralježnicu (uključujući ortopedske kirurge i neurokirurge). Upitnik je poslan samo jednom, prema preporuci Sjevernoameričkog društva za kralježnicu. Primilo ga je ukupno 2338 liječnika, poveznicu je otvorilo 532, a ispunilo upitnik 173 (7,4% odgovora). Sedamdeset i dva posto onih koji su završili bili su ortopedski kirurzi, 28% bili su neurokirurzi, a 73% bili su liječnici za kralježnicu na obuci.
Upitnik se sastojao od ukupno 8 pitanja (slika 1) koja pokrivaju najčešće korištene metode lokalizacije (anatomske orijentire i slikovnu lokalizaciju), učestalost kirurških segmentalnih pogrešaka i povezanost između metoda lokalizacije i segmentalnih pogrešaka. Upitnik nije bio pilot testiran niti validiran. Upitnik omogućuje odabir više odgovora.
Slika 1. Osam pitanja iz upitnika. Rezultati su pokazali da je intraoperativna fluoroskopija bila najčešće korištena metoda lokalizacije za operaciju stražnje torakalne i lumbalne kralježnice (89% odnosno 86%), a zatim radiografija (54% odnosno 58%). 76 liječnika odabralo je kombinaciju obje metode za lokalizaciju. Spinozni nastavci i odgovarajući pedikuli bili su najčešće korišteni anatomski orijentiri za operaciju torakalne i lumbalne kralježnice (67% i 59%), a zatim spinozni nastavci (49% i 52%) (slika 2). 68% liječnika priznalo je da su u svojoj praksi napravili pogreške u segmentnoj lokalizaciji, od kojih su neke ispravljene intraoperativno (slika 3).
Slika 2 Korištene metode lokalizacije slika i anatomskih orijentira.
Slika 3. Liječnik i intraoperativna korekcija grešaka kirurškog segmenta.
Za lokalizacijske pogreške, 56% tih liječnika koristilo je prijeoperativne radiografije, a 44% koristilo je intraoperativnu fluoroskopiju. Uobičajeni razlozi za prijeoperativne pogreške u pozicioniranju bili su nemogućnost vizualizacije poznate referentne točke (npr. sakralna kralježnica nije bila uključena u MRI), anatomske varijacije (lumbalni pomaknuti kralješci ili rebra s 13 korijena) i nejasnoće u segmentima zbog pacijentovog fizičkog stanje (suboptimalni rendgenski prikaz). Uobičajeni uzroci pogrešaka u intraoperativnom pozicioniranju uključuju neadekvatnu komunikaciju s fluoroskopistom, neuspjeh repozicioniranja nakon pozicioniranja (pomicanje igle za pozicioniranje nakon fluoroskopije) i netočne referentne točke tijekom pozicioniranja (lumbalne 3/4 od rebara prema dolje) (Slika 4).
Slika 4. Razlozi preoperativnih i intraoperativnih grešaka u lokalizaciji.
Gornji rezultati pokazuju da, iako postoji mnogo metoda lokalizacije, velika većina kirurga koristi samo neke od njih. Iako su kirurške segmentne pogreške rijetke, idealno ih nema. Ne postoji standardni način za uklanjanje ovih grešaka; međutim, izdvajanje vremena za izvođenje pozicioniranja i identificiranje uobičajenih uzroka pogrešaka u pozicioniranju može pomoći u smanjenju učestalosti kirurških segmentalnih pogrešaka u torakolumbalnoj kralježnici.
Vrijeme objave: 24. srpnja 2024
